Neispričane priče su sve priče zatvorene iza vrata koja ne otvaramo iz ovih ili onih razloga. Većinom su to razlozi tuge i straha. Zatvorene iza tih vrata, te priče žive neki svoj život, daleko od od očiju znalca, žive, rastu, nekada dobiju neke groteskne oblike, poprime tamne tonove mraka u kojem su zatvorene, a mi mislimo da ako ne mislimo na njih da su prestale da postoje. Ako priče nisu ispričane, vjerujte, one nisu prestale da postoje, nego cvile, mole i plaču u mraku da ih pustimo van, jer njihov zatvor je i naš zatvor. Mi koji čuvamo te neispričane priče iza tih vrata, mi smo tamničari tih priča, držeći i njih i nas u kazni. I jednog dana, kada postanemo veći od tih vrata iza kojih držimo te priče i usudimo se da ih otvorimo i unesemo svjetlo u taj mračni, neispričani kutak nas i pustimo sve priče van, osjetiti ćemo prvo tugu, zbog koje smo i zatvorili ta vrata, zatim će poteći suze, a onda ćemo početi pričati te priče. I sa svakom riječi, i sa svakom suzom, srce će postati lakše, a jedna priča za ispričat manje. Jer priče su tu da se pričaju.